|
|
Istina je da je bio rat o kojemu se priča. Politički rat u kojem nije bilo oružja, nasilja i smrti. Ali je zato ovaj rat sadržavao puno osštrih i teških riječi te mnoge aktivnosti političara koji su zapravo spašavali interese čokoladne industrije.
Godine 1994. je Europska unija uvodila razne standarde u prehrani, čija je svrha bila izjednačiti kvalitetu namirnica na tržištima svih članica Europske unije. To je bilo nužno potrebno jer su države prije udruživanja imale različite standarde i poglede na kvalitetu namirnica, a što je za ujedinjenu Europu bilo potpuno neprihvatljivo.
Kod većine namirnica je standardizacija prolazila bez većih poteškoća. A zakompliciralo se upravo kod čokolade, koja je političarima u Europi još neko vrijeme predstavljala trn u peti. Belgija, Francuska i Njemačka su u procesu standardizacije čokolade zastupale stajalište da se riječ »čokolada« može koristiti samo za namirnice koje sadrže najmanje 50% kakaa. Isto tako čokoladni proizvodi ne bi smjeli sadržavati biljne masti koje se često nalaze u pločicama čokolade u Velikoj Britaniji.
To bi značilo da se sve čokoladne pločice, slastice i drugi čokoladni proizvodi koji se nalaze na policama trgovina i sadrže biljne masti te manje od 50% kakaa, ne bi mogli nazivati »čokoladom«, već bi im morali dati drugi naziv, inače se na tržištima Europe ne bi mogli više pojavljivati. To bi naravno bio težak udarac za čokoladnu industriju jer joj upravo te čokolade donose veliki dio zarade. Zato su se proizvođači čokolade pobunili i suprostavili se svojim političarima.
Tako se trima državama koje su postavile stroge i visoke kriterije u vezi čokolade najprije suprostavila Velika Britanija. No zapravo se nije radilo o suprostavljanju političara, već o suprostavljanju jedne od najvećih proizvođača čokolade – Cadbury.
Poduzeće koje godišnje proizvede više tona čokoladnih proizvoda koji sadrže čak manje od 10% kakaa, naime nije moglo prihvatiti tako zahtjevne i visoke kriterije Europske unije.
Gubitci bi za to poduzeće naprosto bili preveliki. Nakon dugih mjeseci pregovora, argumenata i prijetnji zabranama trgovinom te blokadama, Njemačka je neočekivano promijenila ploču i pridružila se Velikoj Britaniji. Pretpostavlja se da je uzrok tome bio pritisak Švicarske, koja inače nije članica Europske unije, ali spada u najveće proizvođače čokoladnih proizvoda. Isto kao i Cadbury, i švicarska bi poduzeća ograničenje Europske unije teško pogodilo jer na njeno tržište više ne bi mogla izvoziti svoje mliječne čokoladice.
Spor se vukao još nekoliko mjeseci, ali istup Njemačke bio je odlučujući. Dvije velike europske države zajedno su postigle da se danas u Europi čokoladom smatra sve što sadrži najmanje 2,5% suhe nemasne tvari – kakao dijelova (iznimka je bijela čokolada), a čokolada može sadržavati do 5% masti biljnog porijekla. No zastupnici su izglasali dodatno pravilo koje određuje da moraju biti na svakoj čokoladici napisani sastojci i količine tih sastojaka koje čokolada sadrži.
Na kraju su pobjednici bili praktički svi. Poduzeća koja se bave proizvodnjom čokolade na europsko tržište i dalje mogu izvoziti sve svoje proizvode jer su standardi za čokolade puno niži od početnog ishodišta. A mi kao kupci zbog toga nismo uopće zakinuti jer prije kupnje možemo uvijek provjeriti koliko kakaa i drugih sastojaka naša čokolada sadrži i tako se odlučiti hoćemo li ju kupiti ili ne.